Poslijeratno profiterstvo

Drage čitateljice i čitatelji!

Evo nam još jednog petka i još jednog našeg druženja.

Danas je i dan uoči pada grada heroja – Vukovara.

Taj dan je posebno zapisan u našoj hrvatskoj povijesti koji bi trebao biti dostojanstveno obilježen, prisjetiti se svih njegovih žrtava i pomoliti se za njih. 

Kod normalnog svijeta se to tako i radi. 

No, Vinko Zulim i njegovi podanici su uvijek spremni za stvaranje svoje vrste „disbalansa“.

Naime, to je dana kada on „legalno“ uspije napuniti osobnu blagajnu.

Kako?

Dan uoči pada Vukovara nazove Milata da mu nabavi par stotina lampica koje će platiti nitko drugi nego Općina. 

U nekim gradovima se to normalno proslavi.

Taj dan naziva sve koji su zapisani u Bricinoj i Župinoj bilježnici da dođu u Općinu kako bi se svi skupa zaputili po segetskim prometnicama kako bi palili i stavljali lampione. 

To mu je ujedno i fini način da pokaže brojnost i snagu svojih beskompromisnih sljedbenika.

Naravno, dupelisci i par budala se odazove njegovom pozivu.

Dok se oni lagano šepure i pale lampione, gospodin Milat izda račun koji se „malo“ prenapuhane. 

Općina to bez zadrške plati, ipak je pijetet prema žrtvama u pitanju (ništa drugo). Milat uzme stvarnu vrijednost, Zulim razliku i svi zadovoljni. Uključujući i ove koji još pale lampione.

Osim toga, naša Općina na pravi način obilježava pad Vukovara.

Organizira se i put u Vukovar.

Ista je špranca, samo što ovaj put zove prijevoznika koji će ekipu koja je svake godine ista prevesti u Vukovar. Isti je način i „zarade“. 

Općina, tj. Vi platite put, poznata delegacija odlazi na dalek put, preserava se zastavom Segeta, naslikava, a pitanje je koliko Vas sve to skupa dođe.

Korist od svega ima samo Vinko Zulim koji im se okolo ruga kolike su budale.

Eto vidite dragi moji koliko je ponekad velika ljudska bešćutnost i zloba.

Ne znam kako mogu zaspati s činjenicom da ovakve velike i teške dane koriste za vlastitu korist i za „sitnu“ zaradu.

Rekli bi svi da to nije normalno i da je čak nemoguće, no tu uvijek iskoči heroj Vinko Zulim koji nas uvjeri u suprotno.

Može ga biti sram, pogotovo uzevši u obzir činjenice da rata nije vidio i sad preko tog istog rata (od kojeg se skrivao godinama) puni vlastiti džep.