Propali transfer

Tako blizu, a tako daleko...

S tužnom viješću javljamo da je transfer “Segetskog Maradone” u Real Madrid propao. 

Na početku sam i ja bio tužan, ali kasnije sam shvatio da mi je ipak drago što ćemo Marina i dalje gledati kako dribla po hrvatskih pašnjacima, trči kao vjetar, te zabija golove. To je svojevrsni blagoslov.

"Problem" u cijeloj priči je predstavljala Barcelona koja se uplela u pregovore i sabotirala transfer. Marin je želio u Real Madrid, ali Vinko je inzistirao na Barcelonu i to samo zbog posebne stavke završavanja kućice u Pećinama.

Na kraju su upitali i baku Anđelku za mišljenje koja je savjetovala da je Real Madrid puno bolja solucija, zbog onih 10 milijuna eura godišnje s kojima se može kupovati još parcela u Zagori koju će poslije ekipa pretvoriti u golf teren, baš kao i baki.

Marin je poslušao staračku mudrost, te je ustrajao na transferu u Real Madrid.

Pregovori su trajali cijeli dan (i cijelu noć). Za okruglim stolom su sjedili Vinko, Marin, Anđelka, Benítez, Pérez i pokoji vijećnik.

Kada su se sve dogovorili na Vinku je bilo da sastavi ugovor jer je diplomirani pravnik, a uz to savršeno poznaje sve računalne programe, baš kako je napisao u životopisu koji je proslijedio na Hajduku kada se nominirao za predsjednika NO.

Prvi problem s kojim se susreo je bilo paljenje kompjutera. Potrošio je dva sata u potrazi za daljinskim koji pali kompjuter. Nazvao je Marina, ali on je rekao da ne zna. 

Nazvao je i Boku, ali bi bilo bolje da nije.

Župa se nije javljao, jer je vodio dvije ovce na ispašu za predstojeće izbore. 

Nitko iz općine nije znao pomoći u paljenju kompjutera.

Vinko je u jednom trenutku čak otvorio prozor, jer je mislio da će to pomoći.

Zašto ovaj glupi kompjuter ne radi?!

Nakon 6 sati mučenja je vidio jednu tipku koja je stršila. Pritiskom na nju se upalio ekran. Sada su se pojavile neke sličice i sjetio se da će Ivo Sorić tu biti od velike pomoći.

Ivo je i prije nego što ga je Vinko nazvao došao ispred općine, zalajao onako nježno, zavrtio se par krugova oko sebe dok je od sreće hvatao rep i Vinko ga je pustio u općinu.

Uspjeli su sastaviti dobar ugovor, ravno 491 strana.

Ovo je jedino bilo u općini.

No sada se pojavio problem s č/ć i đ/dž, te ostalim poteškoćama našeg jezika. 

Trebalo je lektorirati sve ove pogreške, a prava i jedina osoba koja u Segetu (a i šire) to može obaviti je prof. mg. sc. dr. dipl. url. Ana Tomaš.

Ana se na mobitel javila i prije nego je zazvonio.

Nije pristala besplatno lektorirati, pa su se dugo natezali oko cifre za lektoriranje dvadesetak minuta.

Kada je Ana konačno pristala na sve uvjete zatražila je od Vinka da joj pošalje mail.

“Mail? Šta je mail? Nemoj ti meni neke mailove, zvat ću ja Bricu da pokupi ovo u ruke.”

“Onda stavi na stick.” reče doktorica znanosti.

“Na kakav stick? Jel to neki Srbin, šta je to? Neman ja šta Srbe mišat u ovo!” zajapureno uzvikne Vinko.

Na sreću, Brico je već došao i kroz brkove nešto promrmljao. Pošto nisu znali poslati mailom, Ivo se pametno dosjetio kako bi bilo najbolje odnijeti kompjuter Ani Tomaš da ga upali i odradi svoj dio posla.

Tako su se dogovorili, skupa sjeli u Passat i pravac Ani Tomaš. Vinko se nostalgično prisjetio dana kada je Marjanica vozio Passata. Rekao je da ni on više nije što je nekad bio od kada nisu u ljubavi. Ali ni pršut, a ni suhe smokve koji služe kao mito nemaju više draž kao oni koje je Marjanica nabavljao.

Došli su do kuće Ane Tomaš, iznijeli kompjuter, a Vinko se pohvalio:

“Sada ćete vidjeti kako se ovo pali!”

Brico, Ivo i Ana su u čudu gledali i nisu mogli vjerovati sposobnostima svog vođe. 

No, ovog puta je nešto bilo drugačije. 

Nije bilo ni malenih sličica (za koje je Vinko kasnije saznao da se zovu ikone), a nije bilo ni dokumenta.

Nešto ne radi!

Zulim je, kako bi odmah popravio stvar, nazvao Kempesa koji je donio ključeve, odvijače, gedore i ostalo.

Sve potrebno za paljenje kompjutera.

No, kada je vidio u čemu je problem, rekao je da se on ne razumije u navedenu tehnologiju, te daje to ipak nešto nadnaravno.

Vinko nije znao kako dalje.

Najednom mu je sinula strahovita ideja kako mu vijećnici imaju Facebook profile (preko kojih špijuniraju sve u Segetu), te kako bi mogli poznavati ovu tehnologiju.

Osim toga, na kompjutere u općini, te razvoj software-a i hardware-a se troši oko pola milijuna kuna. Nije vrag da nitko ništa ne zna.

Nazvao je redom Radu, Ivonu, Renatu, Ivu, Nena...

Nije prošlo ni par minuta, a svi su se već stvorili tu.

Netko iz okupljene mase je prozborio (sumnja se na konobaricu/knjigovođu):

“Pa niste donijeli kompjuter, nego samo monitor.”

“ŠTA?” zagrmio je Vinko!

“Koji kompjuter, pa ovo je kompjuter! Kupljen je u MAPE3, Pajić mi je reka da je to kompjuter!”

Vinku je objašnjeno da je ona kutija ispod stola ustvari kompjuter.

Kada je to shvatio, poslao je svog vjernog Bricu po njega. Donio ga je u manje od minutu, a usput dostavio i dvije domaćice ekipi iz restorana Barba, za usluge naravno.

I desetak ljudi je nekako uz sve to znanje uspjelo prispojiti monitor i kompjuter.

Otvorili su dokument, a Ana je započela s lektoriranjem. 

Za to vrijeme je okupljena družina igrala monopoly.

Kada je sve završilo trebalo je poslati Pérezu.

“Opet slanje. Pa vi ste svi ludi, nema šanse da Brico stigne odnit kompjuter u Madrid do ponoć! Čak i ako krene općinskim autom!”

Vinko voli na starinski.

Netko iz mase, preplašenog glasa je prozborio kako bi bilo pametno poslati mail.

“Opet taj mail! Jel to onaj Srbin, ne spominjite mi Srbe!”

Onda se pojavila njegova draga Ivonica i pokazala mu kako se mail šalje. Istovremeno se pohvalila kako u svom uredu u TZ Seget svakodnevno pošalje na stotine mailova s ponudama turističkih sadržaja općine Seget.

Uslijedio je gromoglasan pljesak, potekla je i koja suza ponosa.

No ubrzo je uslijedio odgovor gospodina Péreza.

Tvrdio je da ne razumije segetski jezik, te da u što kraćem roku sastave isti ugovor na engleskom i/ili španjolskom.

Vinko nije vjerovao da je došao odgovor, jer poštar nije došao, nitko nije zvonio. Pošta radi do tri sata i nema šanse da je išta stiglo, jer je sad već deset i trideset navečer.

I što sad učiniti...

Vinko se sjetio svog vjernog prijatelja koji priča preko dvadeset jezika, Marka Bubića.

Odmah su ga nazvali, a on se pojavio u općini i prije nego je Vinko našao crvenu tipku za prekid poziva.

Marko Bubić je to brzinski i rutinski preveo na engleski, španjolski, njemački, talijanski i ruski.

Nije uspio na tajlandski, jer su mu problem predstavljali žargoni poput “krv issovu” , “ispod stola” i slično.

Ivonica je na sebe preuzela odgovornost slanja maila, svjesna da vremena više baš i nema, jer je ostalo par minuta do ponoći.

U trenutku slanja zatitrala je struja, sve se zatreslo, a kompjuter se ugasio. Razlog titranja je bio vjetar brzine 0.20m/s kojeg zbog tolike “snage i brzine” infrastruktura u Segetu ne može podnijeti. Nestalo je struje!

Komunjara vjetar je uništio infrastrukturu i transfer!!!

Dok se kompjuter ponovno upalio prošla je ponoć i transfer je propao.

No da stvar bude gora, Real je zbog neprilika sa Segetskim Maradonom propustio realizirati transfer Davida de Gea.

Veliki gubitak za Real. Lako za de Gea...

Najveći gubitnik cijele ove priče je Marijo Pajić koji se nadao pranju novca i velikoj komercijalizaciji njegove tvrtke za koju se još točno ne zna što radi. Tende, prozore, građevinu, prodaju kompjutera i IT opreme, turizma...

I to toliko da je započeo s rasprodajom imovine. Tko god je zainteresiran može kupiti njegovu zgradu poviše Medene.

Pomozite čovjeku!